Home Вести Европа Šta se dogodilo na Islandu

Šta se dogodilo na Islandu

758

Na portalu „Akcija za bolju Hrvatsku“ (www.abh.com.hr) pojavio se jedan interesantan članak o događanju na Islandu, koji otvara pitanje današnjih naših i svetskih medija. O čemu nas i kako informišu ili nas u stvari samo dezinformišu o događanjima u Svetu. Tako možemo čuti „rešenja“ za ekonomsku krizu i ostale probleme koja samo svetskim moćnicima odgovaraju. Ali pre našeg komentara pročitajte tekst sa hrvatskog portala kako je brzo i efikasno rešena ekonomska i dužnička kriza na Islandu

Nikakvih vijesti sa Islanda, je li?

Kako to da se prekida program čak i kad muha proleti u, recimo, Egiptu ali nemamo nijedne udarne vijesti o tome što se događa na Islandu?

A na Islandu, ljudi su natjerali vladu da podnese ostavku, glavne banke su nacionalizirane, odlučeno je da se ne plaća dug Velikoj Britaniji i Nizozemskoj, zbog očajne državne finansijske politike, a okupljeno je i javno vijeće koje sastavlja novi ustav. I sve navedeno je izvedeno na potpuno miran način.

Cijela revolucija protiv sila koje su kreirale aktualnu globalnu krizu provedena je tiho i to je valjda razlog što o svemu nije brujala javnost, niti je cijela situacija eskalirala u medijima tokom protekle dvije godine. A šta bi se dogodilo kad bi se i ostalo stanovništvo Europske unije poslužilo ovim primjerom? Što bi se dogodilo kad bi stanovništvo Republike Hrvatske uzelo islandski prevrat kao primjer?

Rejkjevik glavni grad Islanda ima 118.000 stanovnika

Sažetak činjenica o „revoluciji“ na Islandu

Glavna državna banka je nacionalizirana 2008. godine. Islandska valuta Krona je devalvirana, a burza obustavljena. Zemlja je u bankrotu. Građani protestiraju ispred parlameta i uspjeli su se izboriti za nove izbore zbog čega su premijer i cijela Vlada podnijeli ostavku. Zemlja je u očajnoj ekonomskoj situaciji. Zakonodavac predlaže isplatu duga Velikoj Britaniji i Nizozemskoj kroz rate od 3,500 miliuna eura, koje će tokom narednih 15 godina Islanđani plaćati na mjesečnoj bazi, sa kamatom od 5,5 posto.

Islanđani izlaze na ulice 2010. godine, i zahtjevaju referendum. U siječnju 2010. godine, predsjednik osporava dalje plaćanje duga i najavljuje narodni miting. U ožujku je na referendumu glasovima od 93% Islanđana donesena odluka otkazivanja isplate duga. U međuvremenu, vlada je inicirala istragu kojom će pred lice pravde biti izvedeni odgovorni za krizu u zemlji, a mnogi visoki dužnosnici, ministarstva vanjskih poslova i bankari su pohapšeni. Interpol izdaje nalog koje sve upetljane u kriminalnu hobotnicu tjera da napuste zemlju. Tokom ove krize izabrano je vijeće koje će ispisati novi Ustav, a na osnovu saznanja iskušenih u prethodnom periodu, a koji će biti zamjena za dotadašnji (kopija Ustava Danske).

Od 522 kandidata izabrano je 25 građana koji nisu imali nikakve veze sa politikom. Sve što je trebalo za kandidaturu je punoljetstvo i 30 različitih potpisa. Ustavno vijeće je počelo rad u veljači 2011. godine, da bi prezentiralo predložak zasnovan na preporukama dobivenim od različitih skupština iz cijele zemlje. Predloženi ustav mora odobriti i usvojiti važeći Parlament kao i onaj čiji će sastav biti poznat nakon narednih legislativnih izbora. Što su Islanđani učinili – mirnim putem – natjerali su cijelu vladu da podnese ostavku – nacionalizirali su banke – izglasali referendum kako bi građani odlučili o ekonomskoj budućnosti – pozatvarali odgovorne za krizu – ispisali novi vlastiti Ustav.

Je li su nas mediji o ovome ikada izvijestili?

Je li je ijedan politički program na radiju ili televiziji napravio barem komentar ili analizu ovog rješenja? Ne! Islanđani su nam uspjeli pokazati da postoji način obračunavanja sa sistemom, koji tlači i poigrava se krizama, dajući lekciju iz demokracije cijelom svijetu. Valjda zato ništa o svemu tome nismo znali, niti su se kreatori istine potrudili da o tome išta znamo.

__________________________

1.        www.abh.com.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=3106:nikakvih-vijesti-sa-islanda-je-li&catid=115:crtice&Itemid=286

Virtualni finansijski Svet

Island je država ne tako mala po površini (kao Srbija i Makedonija zajedno) ali sa svega 318.500 stanovnika. Prema tabeli o spoljnom dugu zemalja u svetu koju prezentira CIA, Island duguje neverovatnih 124,5 milijardi $. Ako to podelimo na boj stanovnika znači da svaki građanin Islanda duguje po 390.890 $, ili da je dug od 124,5 milijardi $ čak 10,5 puta veći od godišnje ukupnog DBP (Društveno bruto proizvoda) Islanda. Mi se eto ozbiljno brinemo, najavljujući bankrot što nam je spoljni dug premašio 45% od DBP – ali eto Islanđane, ali ni Evropu uopšte ne brine što je njihov dug 1050% veći od njihovog DBP.

Što se Island toliko zadužio „može se i razumeti“ jer Islanđani imaju visoki standard 36.620 $ po glavi stanovnika (peto mesto na Svetu) pa je to blagostanje trebalo održati, ali nije jasno ko im je tolike kredite uopšte davao. Zar čuveni MMF i SB „nisu znali“ koliko Island duguje i počeli sa svojim standardnim pritiscima na Vladu Islanda – da smanji penzije, da smanji broj zaposlenih u administraciji da štedi na svim poljima… Isto onako kako to MMF i SB rade kada smo u pitanju mi ili mnoge druge zemlje, kojima se krediti uslovljavaju i raznim političkim ucenama.

Da je ovo neki virtualni svet finansija sasvim je jasno ako malo detaljnije pogledamo baš tu prezentaciju CIA. Naime mala kneževina (Vojvodstvo) Luksemburg sa oko 510.000 stanovnika duguje ništa manje nego 2146 milijardi $. Nije greška, a ta mala kneževina je članica EU, evro zone i NATO-a. Ima nivo standarda od 80.119 $ po glavi stanovnika što je osam puta više od Srbije i nju zbog neverovatno visokog duga niko ne proziva.

Ova dva primera Islanda i Luksemburga otvara jedno sasvim drugo pitanje. Jesu li ovi ogromni dugovi u ustvari dugovi banaka Velike Britanije i Holandije u slučaju Islanda, ili dugovi Francuskih, Nemačkih i Belgijskih banaka u slučaju Luksemburga – odnosu da li su to samo lokacije na kojima banke iz ovih zapadnih država samo peru ionako fiktivni novac. Više je nego očigledno da ni Island ni Luksemburg nisu za svoje potrebe pozajmile toliki novac, niti bi u normalnom funkcionisanju bankarsko-finansijskog sistema to bilo moguće.

Mediji

Mediji su sedma sila sveta, i danas se više nego ikada koriste upravo kao sredstvo sile, namećući nam svoju sliku Sveta. Bankarsko-finansijski lobiji kontroliše svetske medije kao i Vlade zapadnih zemalja pa su takvo kontrolisani mediji naprosto zaobišli Island i mirnu „revoluciju“ na Islandu. Tamo u stvari i nije bilo nikakve „revolucije“ već tajni dogovor Vlade i malobrojnih građana kako se osloboditi dugova koje Islanđani i nisu napravili. Sve je urađeno uz dogovore sa Britanijom i Holandijom kao kontrolorima islandskih finansija – ali se o toj „operaciji“ ne treba pisati kako takvo ponašanje ne bi bio „virus“ ili podsticaj za neke druge enormno prezadužene zemlje. Sve zemlje treba da budu zadužene i prezadužene, ali će taj stepen zaduženosti odrediti bankari preko vodećih banaka, MMF-a i SB kao svoju inkvizicijsku „konjicu“. To je neophodno kako bi bankarsko-finansijski lobi mogao da isisava profite, držeći i države i njihova politička rukovodstva pod kontrolom.

Mediji svoj fokus interesovanja treba da usmere i da pišu o navodnim velikim problemima sa Iranu, jer Iran duguje svega 17,9 milijardi $ a to je sa zapadnog bankarskog stanovišta nedopustivo. Zemlja od 80 miliona stanovnika sa ogromnim rezervama nafte i gasa, a potpuno slobodna i finansijski nezavisna. Za zapadne bankare je takvo stanje nedopustivo, jer oni tu ne kontrolišu situaciju i ne izvlače enormne profite. Ako pogledate zemlje u kojima se dogodilo „Arapsko proleće“ može se zapaziti da su to uglavnom velike i mnogoljudne države saprilično niskim stepenom zaduženosti. Libija sa blizu 6 miliona stanovnika dugovala je samo 228 miliona $, Tunis sa oko 12 miliona stanovnika duguje 23,21 milijarde $, Egipat sa 75 miliona stanovnika duguje 33,74 milijardi $, a Sirija sa oko 20 miliona stanovnika tek nekih 7,07 milijardi $. Ako to uporedimo, sa od bankara dobro obrađenim zemljama, vidimo veliki nesklad. Jer Poljska sa 38 miliona stanovnika duguje 320,1 milijardu $, da Belgija duguje 1.399 milijardi $, Grčka 583,3 milijardi $, Mađarska 184,5 milijardi $, Češka 101,6 milijardi $, a sve ona imaju po oko 10 miliona stanovnika, nemaju značajne prirodne resurse, kao ni naftu ni gas. Tako jedna Belgija duguje dva puta više od druge ekonomije sveta Kine, a Grčki spoljni dug je veći od resursima prebogate i petnaest puta brojnije Rusije.

Takva ogromna zaduženost, kavu imaju zemlje Evrope ili SAD je ono što zapadnim bankarima treba, kako bi suvereno vladali. Upravo stoga su se u ovim arapski zemljama naprasno pojavili „diktatori“ koji moraju da odu sa vlasti. Te zemlje se po zapadnim receptima moraju„demokratizovati“ kako bi ih zapadni bankari stavili pod punu kontrolu i ugurali u trajno dužničko ropstvo. Gledajući kroz takvu prizmu male zaduženosti mediji su za dvojicu najvećih diktatora odmah proglasili Gadafija i Asada. Gadafija su brzo i fizički zbrisali agresijom NATO-a, ali se sa Asadom iz Sirije situacija iskomplikovala.

Zapadni mediji imaju globalnu poziciju i služe kao pripremna artiljerija za napad koji će na neku zemlju uslediti, ali i kao mašinerija koja agresiju treba da prikaže u obliku „humanitarnog“ delovanja. Tako je agresije na Avganistan i Irak pravdane opasnošću od terorizma koji dolazi iz tih zemalja, a radilo se o brutalnoj agresiji radi otimanja nafte ili otvaranja koridora za naftovode i gasovode što je slučaj sa Avganistanom. Bilo je na stotine tekstova lažnog filskog materijala, i svega drugog ali istine po najmanje.

Podrška ovim velikim globalnim rasturačima laži stizala je i od strane malih, lokalnih medija koje mi svakodnevno vidimo i u Srbiji. Ministar propagande Trećeg rajha Paul Jozef Gebels rekao je: „Sto puta ponovljena laž postaje istina“. Zato nam „naša“ tv B92, kroz upornu i zaglušujuću „najavu emisije“, stalno ponavlja o navodno velikoj patriotskoj pljački na severnom Kosovu, nebili se osiromašenom srpskom narodu to Kosovo najzad ogadilo. Jer to tamo su sve sami lopovi i to treba dati Šiptarima, a na Srbe sa Kosova i Metohije zaboraviti. Upravo po Gebelsovom receptu. Od navodno naših, a u biti zapadnih srpskih medija, naravno niste mogli da saznate za događanja na Islandu, kao što niste mogli da saznate ni šta se to događa u Egiptu, Libiji, Siriji… Ako ste nešto na našim medijima i čuli ili pročitali, bilo je to samo poslušno ponavljanje onoga što su zapadni globalni mediji već izrežirali i plasirali u cilju obmane svoje i svetske javnosti. Svet je u svemu napredovao od vremena Trećeg rajha, pa je Gebelsova propaganda u odnosu na delovanje današnjih medija naivna igrarija.

(srpska politika)